петак, 24. октобар 2014.

Nešto o sebi

    Hmmm, reći nešto o sebi, jedna od najtežih stvari na svetu. Zaista je jako teško, poput nekih velikih tegova. Lako ću reći nešto o svojo drugarici, majci, sestri, kućnom ljubimcu... Ali o sebi, e tu je već problem. Svako iz svog ugla vidi moj karakter, pa tako i ja. Ja sebe vidim na jedan način, dok moji bližnji na drugi način. Ali probaću, ovo će biti nešto nalik mog razgovora samom sa sobom. Nalaženja lice u lice sa svojim mislima.
    Osećaj nezavisnosti u meni budi jedan od nejlepših osećanja. Ostvariti svoj cilj apsolutno sam, bez ičije pomoći. To je uspeh, to je ono pravo. Doći do nekog cilja uz pomoć ili vezu, nije pravo ostvarenje cilja, lažno je. Jako sam ambicijozna, to je ono što me na neki način tera da ovako razmišljam. Mrzim nepravdu, jako sam iskrena. Rezultat iskrenosti i odbojnosti prema nepravdi je poštovanje od strane mojih vršnjaka, i starijih ljudi. Zauvek ću biti iskrena, jer je to pravi recept za lep život. Osnovna jedinica građe i funkcije svakog srećnog života je iskrenost. Podseća na ćeliju, zar ne? Pa i jeste ćelija, ćelija života, više ćelija gradi višećelijski organizam, a mnogo iskrenosti srećan život. Jesu usko povezani. Pošto sam jako iskrena osoba, mrzim nepravdu i to je logično. Nikada nisam volela da vidim kako nekoga maltretiraju na taj načik kako mu dobacuju i tako to, a tek kada vidim nešto više od toga bukvalno poludim. Kada vidim kako ovi bedni političari koji nam pred očima mašu kupljenom diplom i misle da će otići u raj ako podkradaju ovaj narod koji od muke ne može ni glavu da digne, a kamoli da se pobuni. Posle se pitamo zašto će predstavnik neke organizacije pomoći gladnima u Africi na govoru pokazati svoj novi sat vredan malih 100.000 eura. Pa i jesu male pare u odnosu na blagajnu cele države. Policajcajcima, vatrogascima, prosveratima, zdravstvu i tako tim ustanovama će se smanjiti plate za 10% da bi gospodin na čelu mogao da u vreme nevremena da ode na Havaje da se sunča. Zaista nepravda. Ja jesam jako mlada i mala da razmišljam o ovome, ali kada vidim šta rade u našoj državi i mnogim drugim državama ovi političari i direktori, dakle ljudi na čelu, da izvinete dođe mi da povratim. Od malih nogu razmišljam pozitivno jer da ne razmišljam pozitivno u ovakvoj okolini zaista ne bih opstala. Danas čak i zidovi imaju uši, nemamo apsolutno nikakva prava građana. Želim da studiram medicinu ali mi mnogi kažu da sam ipak stvorena za prava. Možda sada vama delujem kao neka zrela osoba čvrstog karaktera koju nije briga za tuđe mišljenje, koja ispravno razmišlja i koja će život dati da sve bude onako kako treba da bude. Zapravo, nije sve baš tako. U duši sam jako slaba osoba kojoj je stalo do tuđeg mišljenja, srce mi je stakleno-lako salomljivo. Lako ga može, skoro bilo ko rastaviti, i posle lepkom sastaviti. Ali, ja sam ipak najviše zbunjena. Verovatno zato što ulazim u pubertet, sve bih da uradim, a skoro ništa ne mogu. To me zapravo najviše boli.
    Sebe smatram kao osobu koja je mešavina brižne ženske duše, i lavljeg srca. Kao što sam spomenula, često sam zbunjena. Ovo je najlepši mogući opis koji ja mogu o sebi reći ovako javno, ne smem se usuditi da vam pišem neke detalje. Što se tiče ljubavi, tu sam najsmešnija. Zaljubljive sam prirode, ali niko ne zna ko mi se dopada a ko ne, pa čak ni ja. Čudan je ovaj svet u meni, kad sve požuti i porumeni.

Bliskost dalekih predela (Italija)

    Tmurni su se oblaci spustili nad Italijom. Svitanje počinje. Zora se polako ali sigurno ušunjala pod prozore i obasjavala lice uspavanih lepotica i lepotana. Bilo je jasno, još jedan dan prepun novih dogodovština počinje. Ko bi odoleo šarmu Italijana i unutrašnjoj i spoljašnoj lepoti Italijanki?
    Jutro je najlepši deo dana. Tada na miru svaki umetnik može da stvara. Tada je inspiracija na najvišem nivou. Provoditi lepe dane u hotelu koji ima pogled na celi morski zaliv sa svojim zelenim obalama dok svoju dušu ispunjujete ljubavlju prema svom radu koji će još dugo trajati. Šta je lepše od ovoga? Šta još jedan umetnik može da poželi od jedog ovakvog dana? Posle ovakvog dana, potrebno je poći u upoznavanje italijanske kulture. Muzika ima veliku ulogu u životu Italijana. Ljubav prema muzici odrazila se i u i kroz duhovnu i materijalnu kulturu Italijana. Oni su danas dobri pevači, a mladić se devojci udvarao serenadom ispod prozora. Muzika se uvukla u sve pore života. Njihovi najpoznatiji majstori u izradi muzičkih instrumenata su  Bartolomeo Kristofori, Andrea Amati i sinovi Antonio i Đirolamo, te su Antonio Stadivari i Đuzepe Gvarneri, svetski poznati majstori u izradi violina. Italijanska muzika, od opere (kao što je La Traviata) pa do popularne muzike svakodnevna je u italijanskom životu. Nose je svuda sa sobom. Sa igrom, koji je usko vezan uz muziku isti je slučaj. Ne samo u Italiji, oni su je sa sobom doneli i u druge krajeve gde su se naselili. I dan danas u Americi Italijani su poneli i proslavili tarantelu; prati ga mandolina italijanska gitara. Poređenje Italijom sa Srbijom je jako diskutabilna tema. Kako oni, tako i mi imamo neke svoje poznate pevače koji su i dan danas poznati i koji će zauvek biti u srpskoj kulturi, jer su joj jako pomogli. Njihova mandolina su naše gusle. Previše je sličnosti da bi se moglo reći da smo samo stranci. Za opisivanje nekih lepota Itlije je potrebno više od nebeskog papira i morskog mastila. Pisanje o lepoti Neapolja i njegovog zaliva je veliki izazov. Italijanski jezik i naš jezik su dosta različiti. Ne možemo reći da su slični. To je u suštini jedina velika razlika među nama. Italija je jedna jako bogata zemlja, njeni talenti su svetski poznati, zato i jeste uspešna. I naša zemlja bi bila uspešna poput Italije da mi imamo prave ljude koji će stajati iza nas, u ovoj sada već propaloj zemlji što se tiče kulture je sramota pristojno se ponašati. Ne kažem da su svi takvi, ali većina ovako misli, a posebno mlađe generacije.
    Istorija Srbije i Italije ja t5akođe jako slična, burni događaji su neizbežni. Ne može se pronaći jedna decenija koju u prošlosti nije zabeležio neki veliki događaj. Muzika takođe, ljubav prema umetnošću, kuhinji, ljudima... Druželjubivost je zajednička. Umiljatost suština svakog građabnina,a  nacija u duši bitna poput života.

уторак, 21. октобар 2014.

Koliko čovek voli toliko i pati

    Ah ta ljubav... Koliko me je samo puta bacila na dno i podigla u visine? Pitam vas, a ni sama toga nisam svesna. Jedna njegova rečenica u jednoj sekundi može obrisati moje suze, kao što ih može naterati da poput reke sliju niz moje lice. Ljubim te tvoje lepe, plave oči. Ne želim da u svom veku proliju suze kolike sam ja za tobom prolila. Ne želim da ikada patiš koliko sam ja patila zbog tebe, jer, znaš, nije lako toliko voleti.
    Ne sećam se više na koliko sam lažnih časova otišla da bih mogla da se vidim sa tobom. Polako sve to vremenom, kao što je prirodno, bledi. Znaš, ne krivim te više što me nisi voleo koliko sam ja tebe, očigledno je da je ovoliku ljubav nemoguće uzvratiti. Obožavati nečiji glas, iako je daleko od savršenog, obožavati nečije ruke, iako su nalik na sve ostale, obožavati nečije mane, iako su velike, jednostavno prelazi sve granice razuma. Nisam te idealizovala, znači niti sam te branila niti kritikovala. Jednostavno sam te samo slepo volela. Slepo, zaista slepo, kao da mi Bog nije podario, hvala mu, zdrave oči i zdrav razum, da mogu da vidim i shvatim neka dešavanja. Sada kada vratim film unazad primećujem da sam ja zapravo sve videla i sve shvatala, ali nisam bila dovoljno jaka da priznam to sebi, i nisam želela da shvatim. To je moja velika greška. Tvoj glas je mene bukvalno dovodio do ludila, onog unutrašnjeg ludila, kada se u trenutku sve emocije naglo probude i kada svaka u meni leti u nekom svom, nepravilnom pravcu, a ja, ja samo osećam da mi se puls penje na 100. Velika greška, ti toliku pažnju ne zaslužuješ. Tvoje šake su bile gotovo duplo veće od mojih, sećaš se kada smo ih merili? Tada si mi se smejao, kao ja sam malo dete, a ti moj šmeker i gospodin, ma da. Koristio si to što znaš da te zaista iskreno volim, kada si iskoristio, shvatila sam da je vreme za kraj. Da sam te pustila, i ono malo moje ljubavne energije bi pohlepno iscrpio na taj tvoj, prelepo nepodnošljiv način. Samo ti se možeš u isto vreme prema meni ponašati potpuno neophodno bezobrazno. Da, neophodno bezobrazno. Znaš i sam koje sam ti sve reči prećutala, kolika sam tvoja odovaranja odglumila da ne čujem. Sve je bilo podnošljivo dok nisi krenuo na moje prijatelje koji me zaista previše poštuju i vole da bi od tebe mogli da zasluže takve reči. Šta se tebe tiče šta moji prijatelji rade, pričaju? Tvoji najbliži prijatelji su me upozoravali pre početka naše priče da pazim šta radim, da se ne upuštam u glupost, još tada su mi rekli da se od neozbiljnog čoveka ne mogu očekivati ozbiljne, trajne odluke. Nisam ih slušala, verovala sam u to da ćeš se promeniti. Samo sam verovala, ništa od toga se nije desilo. Obistinilo se ono o čemu su oni meni pričali i tačno ono na šta su me upozoravali. Toliko sam te volela, da da te još jednu trunčicu ne volim, ne znam kako bih podnela svu tu bol. Ti si zapravo toliko đubre, da ja utvrđujem i stojim iza toga da si se prema meni jako lepo ophodio. Nikada neću zaboraviti neke datume, čak i kada se udam i budem srećna sigurno ću se kada negde čujem tvoje ime, koje naravno nosi neko drugi, setiti svih tih datuma, svih tih zajedničkih utakmica, razgovora... Koliko je samo meni bilo lepo. Činio si me srećnom do te mere da si svu svoju mračnu stranu gotovo zaslepeo, kao da je nestala, poput osećaja ljubavi u vazduhu, ne vidim je, ali znam da je tu. Taj nezapaljivi gas među nama i dalje postoji, zauvek će postojati. Sreća je moja što si daleko, što više nisi ovde, jer da jesi... Zbogom dragi moj, ne želim da te više viđam, čujem, želim da se odviknem od tebe, duguješ mi makar to.
    Sigurno ću u budućnosti pronaću neku lepšu, bolju, dužu, ljubav, ali ovakva se jednom dešava. Ovo je bila ljubav koja me je uhvatila u nezgodnom trenutku, nespremnu, slepo zaljubljenu. Za seledeću ću sigurno biti spremna, jača, neće više biti taj osećaj... Ne kažem da si najbolji i nezamenjiv, ali jednostavno si se toliko duboko uvukao pod moju kožu da ja to ne mogu rečima da opišem. U mom ćeš srcu zauvek imati jedno posebno mesto, ali to je obeleženo sa ,,Prošlost, ne diraj!" Ne zaboravi to. Ne vraćaj mi se više! Ne želim te ponovo! Molim te, ne vraćaj se više, znaš da neću moći da ti odolim ako mi kažeš samo dve lepe rečenice. Samo ti imaš tu moć, ali molim te, neka ta moć nestane, neka je makar nema, neka se ne javlja. Potrebno mi je to, sada više nego ikada. 

недеља, 19. октобар 2014.

Pismo tebi, dragi moj

    Pišem ti ovo dok mi se ruke bukvalno tresu od treme. Znam da ćeš ovo pročitati sa onim tvojim, posebnim osmehom na licu. Prosto poželim da te u ovom trenutku grlim i ljubim kao što sam ono dana. Daljina, prokleta daljina. Mrzim je.
    Želim ti da shvatiš koliko te volim, koliko te obožavam, koliko ne mogu bez tebe. Želim da uz mene budeš svakog mogućeg trenutka, svakog mog uzdaha. Ljubim te tvoje lepe plave okice. Svake noću svom malim rukama prolazim kroz tvoju kosu. Moje male ručice plešu kroz tvoju plavu, mekanu kosu. Poželi mi lepe snove, dušo moja. Poželi mi lepe snove dok me nežno, poput deteta ljubiš u oči. Kupi mi najveću svesku koja postoji na ovom malom svetu, kupi mi i jednu crvenu olovku, neka ide na ljubav. Donesi to na dan zaljubljenih da ti pišem koliko te volim, koliko mi značiš i koliko ne želim da više izađeš bez mene iz tog stana. Koliko se volimo, čovek bi pomislio da smo 100 godina nerazdvojni. Onaj dan na izlatu, kada sam te upoznala, pamtiću poput svog rođendana. Tada sam se zapravo rodila druga ja, drugi mi. Nikada neću da zaboravim kada smo se posle onog pića prošetali držeći se za ruke prvi put, bila sam na sednom nebu,. Leptirići su opili moje telo a svetlost obasjala moje lice. Kupujem tvoju ljubav, tvoju dušu, kupujem zauvek. Nikada je neću prodati, zauvek si samo moj. Mi smo jedno. Najviše volim kada u tvom zagrljaju slušam kako mi pričaš. Pričaj mi o vremenu, o životinjama, bilo čemu. Samo me zagrli dovoljno čvrsto, i ne puštaj. Pusti me da zaspim u tvom zagrljaju. Neka sedimo na kravu, ne budi me. Pusti me da odsanjam najlepši san u tvom zagrljaju.
    Naš sledeću susret neka liči samo na tišinu i poglede, puno zagrljaja i poljubaca. Meni je to dovoljno. Znam oboje da su reči nekada suvišne.

Česti razgovoti u dvorištu i učionici

      Budućnost jednog učenika osmog razreda uglavnom asocira na srednju školu. Koju školu upisati? Čime se baviti? Kako udovoljiti i sebi i drugima? Previše informacija za jednu malu glavicu, zar ne?
      Neki budu nezainteresovani, neki preopterećeni. Poznajem osobe koje se brinu da li će upasti u željenu školu a što se tiče broja bodova ne moraju ni da izađu na maturu. Ljudski um je čudo. Koliko je samo naših nešto starijih drugara upisalo srenju školu samo da bi upisali nešto, jer su bili previše nezainteresovani. To je zaista problem i jako bitna stvar jer nam srednja škola označava budućnost, čime ćemo se baviti. Ljubav, ah ta ljubav. Takođe je jako puno devojaka i momaka srednju školu upisalo samo zbog ljubavi iz osnovne. Većina parova iz osnovne i srednje škole ne opstane, pa u onda bude opšti haos. Ali ko dakazati ludoj glavi da dobro razmisli jer možda greši? Koje su naše intelektualne sposobnosti? Da li je škola i smer koji upišemo vredan našeg truda i da li je ono pravo za nas. Ah, hiljadu pitanja. To je samo jedan od čestih tema kada se društvo okupi. Roditelji. Roditelji su uglavnom najcrnja tačka. Zašto toliko ocrniti ljude koji te hrane. Pogotovo ove mlađe generacije. Izgleda da je to danas kako kažu, u fazonu. Nisi u fazonu ako ti svi ne smetaju i ako ti sve može bolje, a ti lenčariš celi dan i pričaš poput tipične balavice. Tako me puno ljudi podseća na male, razmažene bogatašice. To su samo jedne od čestih tema koje vodimo. Kada se okupe devojke, uglavnom bude priče o frizuri, garderobi, hodu, glasu, možda i noktima i šminci. Previše je pokušaja zrelih razmišljanja kod dece bez zrelog mozga. To je prevelika gerškla u našem društvu. Misle da su ono što nisu, da znaju ono što ne znaju i da misle ono što govore.
    Treba razmišljati o udućnosti, sada srednjoj školi, sutra plati, prekosutra detetu. Ali sve mora da ima svoje granice. Ne treba previše opterećivati svog mozak do granice iznemoglosti. Razgovori sa prijateljima su jako važni, ali su važniji razgovori sa roditeljima. Ipak je glava od 40 godina mnogo više prošla i shvatila od one od 14 godina. Lepa reč i gvozdena vrata otvara, ali iskren savet otvara ne samo gvozdena, već sva vrata u ovom, naprednom, savremenom svetu.

петак, 17. октобар 2014.

Moj omiljeni kutak

          Stan u kome živim sa svojim roditelljima je mali, ali ipak dovoljno organizovan da svako ima svoj mali kutak u kome može da stvori svoj svet. Vrata mog raja se nalaze odmah pored ulaznih. Prelepi prizor.
          Velika tri prozora dozvoljavaju sunčanim zracima da me svakog jutra nežno probude i nateraju da ustanem iz svog kreveta koji se nalazi sa desne strane vrata. Iznad kreveta se nalazi crveno, penasto srce koje mi je posebno važno i drago, jer je mesto gde se sada nalazi izabrala moja mlađa sestra od tetkee koja ga je i napravila, Najveće emocije me ipak vežu za komodu u kojoj se nalazi moja gardetoba, a na kojoj se nalazi skoro sve šta je meni potrebno da popravim raspoloženje. Na toj posebnoj komodi se nalazi: šminka, četkice, šnalice, gumice, parfemi i sve sta je vezano za sređivanje. To parče drveta koje me sa svojim tkaninama i predmetima vodi iznad neba, nalazi se pored prozora na mestu gde je najsvetlije u mojoj sobi,.Leva strana sobe je prekrivena ormarom, radnim stolom i raznim policama. Na jako skrovitom mestu se nalazi jedna obična žuta sveska koja skriva i čuva sve moje misi i događaje dok je neko ne otkrije. Veliki crveni jastuci su moja strast od malena, pa ih odložim na krevet i odmah iznad njih, kao na tron, stavim svog večng prijatelja kojeg imam više od 12 godina, mog najlepšeg Vini-Pua. Kiti i Krele, moji papagaji su pored prozora sa leve strane, pa me njihovi mili glasići svakog jutra prvi pozdrave. Njima, mom dnevniku i medi mogu reći apsolutno sve, sve ružne i lepe događaje, a sigurnost da me nikada neće ostaviti mi daje snagu da i sledeci put sve ispričam njima. Sličice cvetića koje krase svaki zid moje sobe me podsećaju na prirodu, dok velika slika Ajfelove kule pored koje toji moja diploma za zavrsenu školu za modele i fotomodele mi često izmami osmeh. Sveće su takođe strast od malih nogu, pa se nalaze svuda gde ih mogu staviti.
         U toj maloj prostoriji sam stvorila svoj svet, po svom ukusu, gde su uglavnom ostale sve moje misli, svaki moj razgovor sa najboljim drugaricama u kojima se izjadam ili podelim sreću sa njima, u kojima se takođe često naljutim sa razlogom ili bez razloga. Emocije koje osećam prema toj prostoriji su nesalomljve, pa ni jedna osoba koja mi nije previše bliska ne može da zameni ta četiri zida.

уторак, 7. октобар 2014.

Sa Filipom Višnjićem u Ustaničkoj Srbiji

    U najteža vremena se rađaju najveći ljudi. Najčuveniji, najkulturniji i najinteligentniji ljudi su rođeni u najteže vreme naše istorije. Da nije bilo Filipa Višnjića, danas ne bismo znali da su ikada postojali ti velikani, a kamoli njihova dela, junaštva.
    U Ustaničkoj Srbiji su se rađala deca koja su kasnije postali savesni junaci koji su lili krv, stradali za slobodu Srbije.Tadašnji junaci, u čijima je venama tekla vrela, srpska, nesebična krv dok ih je tuđa sablja sekla, ponosno su glavu na zemlju spustili. Hladnoća im je lagano opkolila telo dok je duša izlazila iz tela. Duh im je hitro tragao novo telo koje će počastvovati svojim prelaskom, bebu u čijoj će svesti zauvek, nenamerno biti urezana čast, požtenje i požrtvovanost, kao nasledni dar slavnog junaka. Svaki junak koji je ostavio srce na bojnom polju je slavan i uzor svima nama. Vekovima su Srbi trpeli strašne nepravde sa strane Turaka, ali je početkom dvedesetog veka konačno došlo lepše vreme za našu voljenu Srbiju. Po zahtevu svih, na čelo naroda je stao Karađorđe, Đorđe Petrović. Predvodio je pozitivno nastrojenu srpsku vojsku, koja je naspram turske vojske bila mnogostruko manja. Kao svedok te istorije, Filip Višnjić je naš cenjeni pesnik i istoričar koji je istoriju otpevao. Početak Prvog srpskog ustanka je otpevan u pesmi Početak bune protiv dahija. Pesnički-istorijsko pisanje i slikovito opisivanje događaja je FIlipa Višnjića uzglo na sam vrh, među zvezde istoričara.        Kroz pesme čije su činjenice slikovito dočarane prelepim zvukom gusla, možemo shvatiti kakav se svet tada, a sada istorija činila jednom običnom čoveku iz naroda. Bez njegovih pesama herojskog i počastvovanog stava, danas ne bi imale onu vrednost i povezanost Srpske duše sa prošlošću dok se slušašu i čitaju koju danas imaju.

среда, 1. октобар 2014.

Sanjam odavno što mi nije suđeno

    Ah, zar da čak i posle godinu dana osećam tu bolnu ljubav prema tebi, još jače? Nekada smo se, dragi moj, čuli po celi dan i celu noć, a danas... Danas okrećeš glavu kada me vidiš na ulici, ne želiš da mi se javiš. Gde je nestao naš smeh na licu, sjaj u očima i moj omiljeni zlatni prah sa tvojih usana?
    Kristalno je jasan u mojim mislima svaki naš zajednički trenutak, sve ću ih do kraja života pamtiti sa osmehom na licu. Znaš, kada si mi pričao one male slatke laži dok si me držao za ruku, moje srce je na trenutak prestalo da kuca. Nekako si mi se uvukao pod kožu kao niko drugi. Pogledi koji su davno ispaljeni iz tvojih plavih, nebo plavih očiju su se poput metka zarili u moje telo i ostali tu, zauvek. Da li si svestan koliko te ja obožavam? Da li te još neko ovoliko obožava? Iskreno, više se ni na sebe ne ljutim. Jasno je da je ovoliku ljubav nemoguće uzvratiti. Želim ti da se nikada ni u koga ne razočaraš koliko sam se ja razočarala. Ali ti želim da ako jednog dana do toga dođe, isto kao ja veruješ u laž iako znaš šta  je istina, čisto da vidiš kakav te vrag iznutra tada izjeda. Previše je svega sa neba palo na moja mala leđa. Dragi moj, ja još verujem da smo ja i ti tu negde, između ljubavi i mržnje. Mržnja je samo sa tvoje strane, da se razumemo! Pored tvojih gorkih osećanja ja još verujem da će jednog dana sve biti kao kad smo počeli. I večeras ću u svom snu poljubiti te tvoje uvek tužne okice, znaš, kao nekada davno; ja i ti se šetamo, mrak, opet mi pričaš istu priču kao one, samo naše noći. Iznova ću se osetiti kao da mi se to zaista ponovo dešava. Za to naše kratko, ali divno vreme si me naučio da te gledam očima u kojima me podsećaš na neko bezbrižno detence. Nevinašce, neiskvarena i neiskusna dušica koja se plaši da iskaže svoja osećanja. Da li si se, voljeni moj, nekada zapitao koliko mi nedostaješ? Ti si sada daleko odavde, u drugom si gradu. Možda sa drugom? Znaš li koliko me boli ova moja nemoć da samo znam da li imaš devojku u tom dalekom gradu? Previše. Možda će se jednog dana ova moja bol koju osećam sakriti iza nekog daljeg drveta, ali će ipak biti tu negde, da je ne zaboravim nikada, kao ni tebe. Ponosno priznajem da te volim više nego što zaslužuješ, danas sutra i zauvek!
    Možda misliš da se nikada nisam toliko vezala za tebe, ali ću naglasiti da sam svakom dečku, dokle god si postojao u mom srcu rekla ,,Ne!" To se zovu prava, iskrena osećanja. Ti si zauvek moja ljubav, bio si i ostao, oduvek i zauvek. Nisi mi suđen, vidim to. Oprosti mi za moja osećanja, nisam namerno.