петак, 24. октобар 2014.

Nešto o sebi

    Hmmm, reći nešto o sebi, jedna od najtežih stvari na svetu. Zaista je jako teško, poput nekih velikih tegova. Lako ću reći nešto o svojo drugarici, majci, sestri, kućnom ljubimcu... Ali o sebi, e tu je već problem. Svako iz svog ugla vidi moj karakter, pa tako i ja. Ja sebe vidim na jedan način, dok moji bližnji na drugi način. Ali probaću, ovo će biti nešto nalik mog razgovora samom sa sobom. Nalaženja lice u lice sa svojim mislima.
    Osećaj nezavisnosti u meni budi jedan od nejlepših osećanja. Ostvariti svoj cilj apsolutno sam, bez ičije pomoći. To je uspeh, to je ono pravo. Doći do nekog cilja uz pomoć ili vezu, nije pravo ostvarenje cilja, lažno je. Jako sam ambicijozna, to je ono što me na neki način tera da ovako razmišljam. Mrzim nepravdu, jako sam iskrena. Rezultat iskrenosti i odbojnosti prema nepravdi je poštovanje od strane mojih vršnjaka, i starijih ljudi. Zauvek ću biti iskrena, jer je to pravi recept za lep život. Osnovna jedinica građe i funkcije svakog srećnog života je iskrenost. Podseća na ćeliju, zar ne? Pa i jeste ćelija, ćelija života, više ćelija gradi višećelijski organizam, a mnogo iskrenosti srećan život. Jesu usko povezani. Pošto sam jako iskrena osoba, mrzim nepravdu i to je logično. Nikada nisam volela da vidim kako nekoga maltretiraju na taj načik kako mu dobacuju i tako to, a tek kada vidim nešto više od toga bukvalno poludim. Kada vidim kako ovi bedni političari koji nam pred očima mašu kupljenom diplom i misle da će otići u raj ako podkradaju ovaj narod koji od muke ne može ni glavu da digne, a kamoli da se pobuni. Posle se pitamo zašto će predstavnik neke organizacije pomoći gladnima u Africi na govoru pokazati svoj novi sat vredan malih 100.000 eura. Pa i jesu male pare u odnosu na blagajnu cele države. Policajcajcima, vatrogascima, prosveratima, zdravstvu i tako tim ustanovama će se smanjiti plate za 10% da bi gospodin na čelu mogao da u vreme nevremena da ode na Havaje da se sunča. Zaista nepravda. Ja jesam jako mlada i mala da razmišljam o ovome, ali kada vidim šta rade u našoj državi i mnogim drugim državama ovi političari i direktori, dakle ljudi na čelu, da izvinete dođe mi da povratim. Od malih nogu razmišljam pozitivno jer da ne razmišljam pozitivno u ovakvoj okolini zaista ne bih opstala. Danas čak i zidovi imaju uši, nemamo apsolutno nikakva prava građana. Želim da studiram medicinu ali mi mnogi kažu da sam ipak stvorena za prava. Možda sada vama delujem kao neka zrela osoba čvrstog karaktera koju nije briga za tuđe mišljenje, koja ispravno razmišlja i koja će život dati da sve bude onako kako treba da bude. Zapravo, nije sve baš tako. U duši sam jako slaba osoba kojoj je stalo do tuđeg mišljenja, srce mi je stakleno-lako salomljivo. Lako ga može, skoro bilo ko rastaviti, i posle lepkom sastaviti. Ali, ja sam ipak najviše zbunjena. Verovatno zato što ulazim u pubertet, sve bih da uradim, a skoro ništa ne mogu. To me zapravo najviše boli.
    Sebe smatram kao osobu koja je mešavina brižne ženske duše, i lavljeg srca. Kao što sam spomenula, često sam zbunjena. Ovo je najlepši mogući opis koji ja mogu o sebi reći ovako javno, ne smem se usuditi da vam pišem neke detalje. Što se tiče ljubavi, tu sam najsmešnija. Zaljubljive sam prirode, ali niko ne zna ko mi se dopada a ko ne, pa čak ni ja. Čudan je ovaj svet u meni, kad sve požuti i porumeni.

Bliskost dalekih predela (Italija)

    Tmurni su se oblaci spustili nad Italijom. Svitanje počinje. Zora se polako ali sigurno ušunjala pod prozore i obasjavala lice uspavanih lepotica i lepotana. Bilo je jasno, još jedan dan prepun novih dogodovština počinje. Ko bi odoleo šarmu Italijana i unutrašnjoj i spoljašnoj lepoti Italijanki?
    Jutro je najlepši deo dana. Tada na miru svaki umetnik može da stvara. Tada je inspiracija na najvišem nivou. Provoditi lepe dane u hotelu koji ima pogled na celi morski zaliv sa svojim zelenim obalama dok svoju dušu ispunjujete ljubavlju prema svom radu koji će još dugo trajati. Šta je lepše od ovoga? Šta još jedan umetnik može da poželi od jedog ovakvog dana? Posle ovakvog dana, potrebno je poći u upoznavanje italijanske kulture. Muzika ima veliku ulogu u životu Italijana. Ljubav prema muzici odrazila se i u i kroz duhovnu i materijalnu kulturu Italijana. Oni su danas dobri pevači, a mladić se devojci udvarao serenadom ispod prozora. Muzika se uvukla u sve pore života. Njihovi najpoznatiji majstori u izradi muzičkih instrumenata su  Bartolomeo Kristofori, Andrea Amati i sinovi Antonio i Đirolamo, te su Antonio Stadivari i Đuzepe Gvarneri, svetski poznati majstori u izradi violina. Italijanska muzika, od opere (kao što je La Traviata) pa do popularne muzike svakodnevna je u italijanskom životu. Nose je svuda sa sobom. Sa igrom, koji je usko vezan uz muziku isti je slučaj. Ne samo u Italiji, oni su je sa sobom doneli i u druge krajeve gde su se naselili. I dan danas u Americi Italijani su poneli i proslavili tarantelu; prati ga mandolina italijanska gitara. Poređenje Italijom sa Srbijom je jako diskutabilna tema. Kako oni, tako i mi imamo neke svoje poznate pevače koji su i dan danas poznati i koji će zauvek biti u srpskoj kulturi, jer su joj jako pomogli. Njihova mandolina su naše gusle. Previše je sličnosti da bi se moglo reći da smo samo stranci. Za opisivanje nekih lepota Itlije je potrebno više od nebeskog papira i morskog mastila. Pisanje o lepoti Neapolja i njegovog zaliva je veliki izazov. Italijanski jezik i naš jezik su dosta različiti. Ne možemo reći da su slični. To je u suštini jedina velika razlika među nama. Italija je jedna jako bogata zemlja, njeni talenti su svetski poznati, zato i jeste uspešna. I naša zemlja bi bila uspešna poput Italije da mi imamo prave ljude koji će stajati iza nas, u ovoj sada već propaloj zemlji što se tiče kulture je sramota pristojno se ponašati. Ne kažem da su svi takvi, ali većina ovako misli, a posebno mlađe generacije.
    Istorija Srbije i Italije ja t5akođe jako slična, burni događaji su neizbežni. Ne može se pronaći jedna decenija koju u prošlosti nije zabeležio neki veliki događaj. Muzika takođe, ljubav prema umetnošću, kuhinji, ljudima... Druželjubivost je zajednička. Umiljatost suština svakog građabnina,a  nacija u duši bitna poput života.

уторак, 21. октобар 2014.

Koliko čovek voli toliko i pati

    Ah ta ljubav... Koliko me je samo puta bacila na dno i podigla u visine? Pitam vas, a ni sama toga nisam svesna. Jedna njegova rečenica u jednoj sekundi može obrisati moje suze, kao što ih može naterati da poput reke sliju niz moje lice. Ljubim te tvoje lepe, plave oči. Ne želim da u svom veku proliju suze kolike sam ja za tobom prolila. Ne želim da ikada patiš koliko sam ja patila zbog tebe, jer, znaš, nije lako toliko voleti.
    Ne sećam se više na koliko sam lažnih časova otišla da bih mogla da se vidim sa tobom. Polako sve to vremenom, kao što je prirodno, bledi. Znaš, ne krivim te više što me nisi voleo koliko sam ja tebe, očigledno je da je ovoliku ljubav nemoguće uzvratiti. Obožavati nečiji glas, iako je daleko od savršenog, obožavati nečije ruke, iako su nalik na sve ostale, obožavati nečije mane, iako su velike, jednostavno prelazi sve granice razuma. Nisam te idealizovala, znači niti sam te branila niti kritikovala. Jednostavno sam te samo slepo volela. Slepo, zaista slepo, kao da mi Bog nije podario, hvala mu, zdrave oči i zdrav razum, da mogu da vidim i shvatim neka dešavanja. Sada kada vratim film unazad primećujem da sam ja zapravo sve videla i sve shvatala, ali nisam bila dovoljno jaka da priznam to sebi, i nisam želela da shvatim. To je moja velika greška. Tvoj glas je mene bukvalno dovodio do ludila, onog unutrašnjeg ludila, kada se u trenutku sve emocije naglo probude i kada svaka u meni leti u nekom svom, nepravilnom pravcu, a ja, ja samo osećam da mi se puls penje na 100. Velika greška, ti toliku pažnju ne zaslužuješ. Tvoje šake su bile gotovo duplo veće od mojih, sećaš se kada smo ih merili? Tada si mi se smejao, kao ja sam malo dete, a ti moj šmeker i gospodin, ma da. Koristio si to što znaš da te zaista iskreno volim, kada si iskoristio, shvatila sam da je vreme za kraj. Da sam te pustila, i ono malo moje ljubavne energije bi pohlepno iscrpio na taj tvoj, prelepo nepodnošljiv način. Samo ti se možeš u isto vreme prema meni ponašati potpuno neophodno bezobrazno. Da, neophodno bezobrazno. Znaš i sam koje sam ti sve reči prećutala, kolika sam tvoja odovaranja odglumila da ne čujem. Sve je bilo podnošljivo dok nisi krenuo na moje prijatelje koji me zaista previše poštuju i vole da bi od tebe mogli da zasluže takve reči. Šta se tebe tiče šta moji prijatelji rade, pričaju? Tvoji najbliži prijatelji su me upozoravali pre početka naše priče da pazim šta radim, da se ne upuštam u glupost, još tada su mi rekli da se od neozbiljnog čoveka ne mogu očekivati ozbiljne, trajne odluke. Nisam ih slušala, verovala sam u to da ćeš se promeniti. Samo sam verovala, ništa od toga se nije desilo. Obistinilo se ono o čemu su oni meni pričali i tačno ono na šta su me upozoravali. Toliko sam te volela, da da te još jednu trunčicu ne volim, ne znam kako bih podnela svu tu bol. Ti si zapravo toliko đubre, da ja utvrđujem i stojim iza toga da si se prema meni jako lepo ophodio. Nikada neću zaboraviti neke datume, čak i kada se udam i budem srećna sigurno ću se kada negde čujem tvoje ime, koje naravno nosi neko drugi, setiti svih tih datuma, svih tih zajedničkih utakmica, razgovora... Koliko je samo meni bilo lepo. Činio si me srećnom do te mere da si svu svoju mračnu stranu gotovo zaslepeo, kao da je nestala, poput osećaja ljubavi u vazduhu, ne vidim je, ali znam da je tu. Taj nezapaljivi gas među nama i dalje postoji, zauvek će postojati. Sreća je moja što si daleko, što više nisi ovde, jer da jesi... Zbogom dragi moj, ne želim da te više viđam, čujem, želim da se odviknem od tebe, duguješ mi makar to.
    Sigurno ću u budućnosti pronaću neku lepšu, bolju, dužu, ljubav, ali ovakva se jednom dešava. Ovo je bila ljubav koja me je uhvatila u nezgodnom trenutku, nespremnu, slepo zaljubljenu. Za seledeću ću sigurno biti spremna, jača, neće više biti taj osećaj... Ne kažem da si najbolji i nezamenjiv, ali jednostavno si se toliko duboko uvukao pod moju kožu da ja to ne mogu rečima da opišem. U mom ćeš srcu zauvek imati jedno posebno mesto, ali to je obeleženo sa ,,Prošlost, ne diraj!" Ne zaboravi to. Ne vraćaj mi se više! Ne želim te ponovo! Molim te, ne vraćaj se više, znaš da neću moći da ti odolim ako mi kažeš samo dve lepe rečenice. Samo ti imaš tu moć, ali molim te, neka ta moć nestane, neka je makar nema, neka se ne javlja. Potrebno mi je to, sada više nego ikada. 

недеља, 19. октобар 2014.

Pismo tebi, dragi moj

    Pišem ti ovo dok mi se ruke bukvalno tresu od treme. Znam da ćeš ovo pročitati sa onim tvojim, posebnim osmehom na licu. Prosto poželim da te u ovom trenutku grlim i ljubim kao što sam ono dana. Daljina, prokleta daljina. Mrzim je.
    Želim ti da shvatiš koliko te volim, koliko te obožavam, koliko ne mogu bez tebe. Želim da uz mene budeš svakog mogućeg trenutka, svakog mog uzdaha. Ljubim te tvoje lepe plave okice. Svake noću svom malim rukama prolazim kroz tvoju kosu. Moje male ručice plešu kroz tvoju plavu, mekanu kosu. Poželi mi lepe snove, dušo moja. Poželi mi lepe snove dok me nežno, poput deteta ljubiš u oči. Kupi mi najveću svesku koja postoji na ovom malom svetu, kupi mi i jednu crvenu olovku, neka ide na ljubav. Donesi to na dan zaljubljenih da ti pišem koliko te volim, koliko mi značiš i koliko ne želim da više izađeš bez mene iz tog stana. Koliko se volimo, čovek bi pomislio da smo 100 godina nerazdvojni. Onaj dan na izlatu, kada sam te upoznala, pamtiću poput svog rođendana. Tada sam se zapravo rodila druga ja, drugi mi. Nikada neću da zaboravim kada smo se posle onog pića prošetali držeći se za ruke prvi put, bila sam na sednom nebu,. Leptirići su opili moje telo a svetlost obasjala moje lice. Kupujem tvoju ljubav, tvoju dušu, kupujem zauvek. Nikada je neću prodati, zauvek si samo moj. Mi smo jedno. Najviše volim kada u tvom zagrljaju slušam kako mi pričaš. Pričaj mi o vremenu, o životinjama, bilo čemu. Samo me zagrli dovoljno čvrsto, i ne puštaj. Pusti me da zaspim u tvom zagrljaju. Neka sedimo na kravu, ne budi me. Pusti me da odsanjam najlepši san u tvom zagrljaju.
    Naš sledeću susret neka liči samo na tišinu i poglede, puno zagrljaja i poljubaca. Meni je to dovoljno. Znam oboje da su reči nekada suvišne.